Učenje kroz igru je prirodan dio djetetova razvoja. Sveopća prisutnost igre i tradicionalnih igara ukazuje na važnost ovog aspekta dječjeg učenja u razvoju djece. Od rane dojenačke dobi, preko djetinjstva, pa sve do odrasle dobi (npr. kroz sportske aktivnosti) o sebi i o svijetu učimo kroz igru. Ovaj proces počinje bavljenjem vlastitim tijelom (npr. sisanje palca ili nožnih prstiju), igrom glasovima (gukanje), igrom predmetima (npr. dekicom ili mekanom igračkom) ili igrom s važnim ljudima u djetetovom životu (npr. „zrcalno oponašanje“ izraza lica i tjelesnih pokreta koje se često prirodno javlja između roditelja i djeteta, igra „ku-ku“ i mahanje „pa-pa“). Tako postupno učimo što je „ja“ i „ne ja“, učimo osnove uzročno-posljedičnih odnosa i izmjenjivanja. Na taj se način uči izlaziti na kraj s osjećajem privremenog odvajanja i poraza kroz igre kao što su skrivača i „ku-ku“.
Nakon ove vrste igara postepeno se prelazi na simboličke igre – baratanje predmetima kao simbolima pravih stvari – a zatim na igre mašte u kojima se možemo koristiti nekim predmetima, ali gdje je veći dio scenarija plod mašte. Ova vrsta sudjelovanja u svijetu mašte postupno se kreće od pojedinačne ili paralelne igre do sudjelovanja u igri s drugima: „Ja sam mama i moram nahraniti bebu.“, „Ja ću biti princeza, a ti možeš biti zločesta vještica.“ ili „Ja sam policajac i tražim razbojnika.“
Vježbajući maštu poput mišića, učimo rješavati probleme, podnositi frustracije, snalaziti se u životnim teškoćama i tada dosežemo vlastitu „djetinjastu razinu“ razumijevanja složenosti života – poput djeteta doživljavamo iskustva na pojednostavljen i siguran način i time povećavamo svoju emocionalnu otpornost.
Različite igre pružaju djeci da uče kroz oponašanje, da iskuse posljedice svojih postupaka i eksperimentiraju s različitim vještinama i rezultatima bez straha od negativne prosudbe drugih ljudi.
Igra tijekom djetinjstva može potaknuti „zaigran“ pristup životu u kasnijoj dobi te razviti sposobnost unošenja humora i zabave u veze i prihvaćanja životnih teškoća kao izazova, a ne kao nepremostivih prepreka.

Uloga igre u poticanju socijalnih vještina

Specifično učenje:

• razvoj govornih vještina
• razvoj vještina slušanja i promatranja
• sposobnost praćenja složenih uputa
• sposobnost promišljanja
• stvaranje novih pravila i konvencija
• sposobnost izmijenjivanja i čekanja
• razvoj vještina rješavanja problema
• razvoj odgovornosti i vještina vođenja
• izgradnja sposobnosti ustrajanja na aktivnosti
• razvoj slike o tijelu i svijesti o tijelu
• razumijevanje i istraživanje različitih vrsta igara

Osobno/socijalno učenje:

• izgradnja samopoštovanja i poštovanja drugih
• razumijevanje pojmova tolerancije, poštenja i empatije
• razumijevanje pojmova odgovornosti i utjecaja ponašanja na druge
• prepoznavanje i razumijevanje osjećaja
• razvoj osjetljivosti prema jakom stranama i teškoćama
• izgradnja samopouzdanja i samoefikasnosti
• izgradnja povjerenja
• učenje o socijalnoj vrijednosti individualnih postignuća
• samostalno i stvaralačko razmišljanje
• istraživanje slike o sebi

(prema Plummer, D. M.: Dječje igre za razvoj socijalnih vještina)