Važnost osjećaja i emocionalni razvoj djece

Normalan emocionalni razvoj djeteta znači razvoj emocionalne sposobnosti da voli druge, stvara bliske odnose, prihvaća sve emocije kao dio života, ima dobru sliku o sebi i da se slaže s drugima u svakodnevnom životu. Ako emocionalan razvoj prolazi normalno, djeca nauče nositi se s frustracijama, voljeti i prihvaćati sebe, izražavati emocije riječima i ponašanjem te prepoznati i prihvaćati emocije drugih, bez da povrjeđuju sebe i druge i bez da se povuku u osamljenost.

Zašto je važno da roditelji uče djecu izražavati svoje osjećaje na zdrav način?

– neizraženi osjećaji gomilaju se i mogu na kraju biti izraženi eksplozivno (dijete neprihvatljivo reagira)

– nagomilani osjećaji (koji su potisnuti ili su zabranjeni)) mogu biti izraženi kroz tjelesne simptome poput glavobolje, trbobolja, tikova, griženja noktiju i s vremenom postati ozbiljniji

– nagomilani osjećaji (osobito ljutnja) mogu se pretvriti u destruktivno ponašanje prema drugima ili prema sebi (ozljeđivanje drugih ili samoozljeđivanje)

– ako djeca imaju priliku proživjeti i izraziti osjećaje, tada se na zdrav i pozitivan način suočavaju i s nadolazećim sve većim životnim problemima

Roditelji mogu pomoći djetetu da prepozna i izrazi svoje emocije, što je neophodno za zdrav emocionalni razvoj djeteta i emocionalnu stabilnost u odrasloj dobi.

S razvojem djetetovih sposobnosti, dijete preuzima sve aktivniju ulogu u regulaciji svojih osjećaja.

Upotreba svjesne kontrole emocija i samoregulacije ponašanja intenzivno se razvija upravo u razdoblju od treće do šeste godine.

Dijete postaje svjesno svojih osjećaja i počinje shvaćati da se svojim ponašanjem ili mijenjanjem situacije u kojoj se nalazi može osloboditi neugodnih osjećaja.

Roditeljima se savjetuje:

– priznajte i izrazite svoje osjećaje („Ljut/tužan/sretan/zabrinut sam“). Neka vas djeca vide kad se smijete, plačete, kad ste tužni, veseli, ljuti. Na taj način djeca uče da je u redu osjećati i izražavati svoje osjećaje.

– ne poričite da ste tužni ako su vam oči pune suza, jer na taj način djeci šaljete dvostruku, zbunjujuću poruku

– pokažite pred djetetom pozitivne načine nošenja s teškim emocijama („To mogu prihvatiti“, „Snaći ću se“, „Ovaj put nisam uspjela, ali sljedeći put ću napraviti drukčije.“). Ove tvrdnje stvaraju osjećaj moći i kontrole nad situacijom i djeca uče da i ona mogu imati tu moć i da pasivno ne prihvaćaju probleme s kojima se susretnu.

– pokažite djetetu svojim primjerom kako se na konstruktivan način može nositi s osjećajima, posebno s uznemirujućim, poput ljutnje

Npr. recite mu da može:

– reći nekome ili igrački „Ljut sam jer…“

– išarati stare novine koristeći puno boja

– zgužvati papir u loptu i baciti na prazan dio zida ili koš

– nacrtati kako se osjeća i baciti crtež u vatru

– priznajte i prihvatite osjećaje svoje djece kao stvarnu činjenicu, bez prosuđivanja i ponude boljih rješenja

Bolje je reći: „Čini mi se da si tužna jer si se posvađala s prijateljicom. Hoćeš da porazgovaramo o tome?“ nego „Nemoj biti tužna što si se posvađala s prijateljicom, pozovi si drugu.“

– slušajte pažljivo dijete kad vam želi reći kako se osjeća i ne prekidajte ga. Ne pokušajte istodobno slušati dijete i raditi nešto drugo, posvetite mu punu pažnju.

Ipak, pazite da ne ugrozite vlastite osjećaje i potrebe pokušavajući ne uznemiriti dijete i pretjerano mu ugoditi.

Ipak, pazite da ne ugrozite vlastite osjećaje i potrebe pokušavajući ne uznemiriti dijete i pretjerano mu ugoditi.

Važno je prihvatiti osjećaje svog djeteta i ne slati mu poruke da je pogrešno kako se osjeća.

Literatura: Časopis Bebe; autorica Tea Brezinšćak, mag. psych.